Pre ulasku u verski objekat, vernici različitih religija imaju običaje koji se međusobno odvajaju, međutim svrha svih je ista - da se ispoštuje propisana tradicija kojom poštujemo svetinju.
Svaka religija ima svoja pravila i tradiciju koji pomažu vernicima da se povežu s božanskim i da održe običaje predaka žive. Hrišćanstvo, sa svim svojim različitim granama, nije izuzetak - u njemu nalazimo specifične molitve i činove koji vernicima pomažu u veri.
Kao što postoji molitva za zaštitu dece, molitva za mudrost ili molitve za određene životne situacije, tako se u različitim granama hrišćanstva koriste drugačije prekse i molitve po kojima se pristup crkve međusobno razlikuje.
Youtube/Božja pobjeda
Don Tomislav Lukač
Don Tomislav Lukač mladi svešenik salezijanac, koji službuje pri crkvi Svete Mati Slobode na Jarunu gde svakodnevno provodi vreme u radu sa mladim ljudima kaže da dodirivanje vode, pre ulaska u crkvu, ima duhovnu simboliku.
- Pri ulasku u katoličku crkvu vrhovima prstiju se dodiruje sveta voda, koja se nalazi u posebnoj posudi i smeštena je na samom ulazu. Kada ulazi u katoličku crkvu, kao i pri ulasku u pravoslavnu, vernik se prekrsti. Praveći tako na telu znak krsta, vernik se podseća na krst, na kom je Isus Hrist stradao zbog grehova čovečanstva, a voda na prstima predstavlja simbol čišćenja od greha - navodi sveštenik Tomislav.
Zato se čineći znak krsta sa blagoslovenom vodom katolički vernici podsećaju na sopstveno krštenje, obnavljajući želju da budu očišćeni od grehova i spremni za susret sa dragim Bogom i nebom.
- Takođe, pri ulasku u katoličku crkvu vernici blago pokleknu gledajući u svetohranište, jer se smatra da je tu prisutan Isus Hrist u posvećenoj hostiji - objašnjava don Tomislav Lukač.
Iako se običaji međusobno razlikuju katoličanstvo, kao i druge religije za cilj ima da se u crkvi održi skup, misa tj. liturgija prilikom koje će se vernik spojiti sa Gospodom.
Crkva predstavlja mesto, u kojem duša nalazi utočište obraćajući se Stvoritelju.
U krajnjoj liniji, molitve i rituali nas podsećaju na to da, bez obzira na religijske razlike, vernici širom sveta dele slične potrebe – da budu bliski Bogu i da se vode njegovim svetim načelima kroz život.
Mitla (u prevodu "mesto mrtvih"), bio je grad u južnom Meksiku poznat po povezanosti s Pitaom Bezelaom, zapotečkim bogom smrti, a upravo tu se nalazi Crkva Svetog Pavla, ispod koje se proteže podzemni splet hodnika.
Tumančenje pravoslavnih običaja neretko je inspirisano ličnim pečatkom i pogledom na to kako treba da pristupamo određenim pravilima, koje nalaže crkva.
Obraćanje Bogu vršimo putem molitva, a usredsređujući se na reči i komunikaciju sa Svevišnjim u našim srcima stvaramo osećaj mira i neizmerne zahvalnosti.
U pravoslavnom učenju srebroljublje se ne posmatra samo kao moralni prestup, već kao strast – duhovna sila koja čoveka odvaja od svih vrlina, unosi nemir i čini ga slepim za istinske vrednosti.
Slavsku trpezu ljubavi su pripremili domaćini slave, protojerej-stavrofor Rade Radan i protinica Milica Radan zajedno sa svojom blagočestivom porodicom.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
Otkrijte kako pivo pretvara ovo jednostavno jelo u ukusnu salatu sa istorijom dugom vekovima, zapisanu još 1855. u "Srbskom kuvaru" jeromonaha Jerotija iz Krušedola.
Uvođenje obaveznog ličnog broja u Grčkoj izazvalo je burnu reakciju monaške zajednice sa Atosa, koja upozorava da bi digitalno povezivanje podataka svakog građanina moglo ugroziti versku slobodu i privatnost.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Slavsku trpezu ljubavi su pripremili domaćini slave, protojerej-stavrofor Rade Radan i protinica Milica Radan zajedno sa svojom blagočestivom porodicom.
Roditelji su u očaju poslušali savet starca da odbace svu elektroniku, ali je mladi sveštenik osetio da tu nešto nije u redu – njegova odluka promenila je tok borbe sa leukemijom i donela im isceljenje koje nisu očekivali.
U svojoj besedi za sredu pete nedelje po Duhovima, vladika Nikolaj otkriva duboku istinu o poreklu straha, objašnjavajući zašto on nastaje iz greha, a kako čovek čistog srca postaje snažan i hrabar poput lavića pred svakom životnom olujom.