U srži pravoslavne vere leži jednostavna, ali duboka poruka - pomoći drugome znači uzdići sopstvenu dušu. Ne radi se o formalnosti, o obavezi ili o očekivanju nagrade.
Radi se o unutrašnjoj potrebi da budemo ljudi. Da budemo tu za druge, i onda kada nam se čini da ne mogu uzvratiti.
U vremenima kada se često meri koliko će se dobiti zauzvrat, pravoslavlje podseća da prava vrednost leži u onome što se daje bez kalkulacije. Svaki čin dobrote, ako je iskren i dolazi iz duše, nosi sobom snagu koja prevazilazi ljudsku logiku i interes.
Istinska vera ne poznaje granice – ni verske, ni nacionalne, ni socijalne. Pomagati čoveku u nevolji, bez obzira na to ko je i odakle je, jeste najviši izraz duhovnosti. Jer biti vernik ne znači samo poštovati obrede i praznike. Biti vernik znači živeti svoju veru – kroz ljubav, saosećanje i spremnost da se stane uz drugog onda kada je to najpotrebnije.
Upokojeni mitropolit Amfilohije Radović stalno je isticao vrlinu davanja i to iz duše, bez očekivanja da će se nešto dobiti zauzvrat.
"Ko da da bi dobio, on je već izgubio. Pomozi drugima čak i onda kada znaš da oni ne mogu da pomognu tebi. Bez obzira na veru, važno je biti čovek".
Davanje nije gubitak, to je način života koji oslobađa čoveka i otkriva mu istinsku radost i smisao postojanja.
Suština odnosa prema grehu nije u osudi, već u mogućnosti spasenja.
Vladimir je bio poznat kao pobožan, pravedan i saosećajan vladar.
Onaj ko iskreno ljubi, ne može da zaboravi da se za drugoga pomoli.