Savremeni čovek očajnički traži mir u tehnikama savremenog sveta, ali pravi odgovor na unutrašnji nemir, tvrdi iguman manastira Podmaine, nalazi se u povratku ritmu Crkve – tamo gde srce konačno pronalazi istinski smisao i spasenje.
Stres je, bez sumnje, postao jedan od najvećih neprijatelja savremenog čoveka. Tiho, uporno i neumoljivo narušava unutrašnji mir, remeti odnose, slabi telo i dušu, ostavljajući za sobom pustoš koju medicina, psihologija i moderne tehnike opuštanja često ne uspevaju da poprave. Sa svih strana nudi nam se obilje saveta – meditacija, joga, duboko disanje, posebne dijete, tehnike disanja, digitalni detoks, putovanja... Na stranu to što su neke od ovih metoda (poput joge i meditacije), po pravoslavnom učenju štetne za vernika, kada ih isprobamo, uviđamo da olakšanje – ako i dođe – traje kratko, dok srž problema ostaje. Zašto je to tako?
Odgovor na ovo pitanje dolazi sa mesta gde se sve posmatra očima večnosti – iz manastira Podmaine, od oca Rafaila, duhovnika poznatog po dubokoj, smirenoj i pronicljivoj reči. Njegov pristup stresu nije samo drugačiji – on je korenito suprotan duhu vremena koje traži brzo rešenje za bolnu prazninu.
Printscreen/Youtube/Манастир Подмаине - ПРОПОВЕДИ
Otac Rafailo
– Kako se boriti protiv stresa? Protiv stresa se ne treba boriti. Stres treba prepoznati kao jednu vrstu odbrambenog mehanizma našeg bića koje stresom ukazuje da smo u nečemu promašili temu ili ritam. I on je kao takav koristan. Problem nastaje kada stres ne prihvatimo kao stanje koje ne treba menjati, nego koje treba nositi – tada pogrešno iščitavamo situaciju i dolazi do problema. Stres je, zapravo, lični alarm da stvari nismo postavili kako treba. Da sve treba preispitati – poučava otac Rafailo.
U ovom kratkom, ali duboko nadahnutom odgovoru krije se istina koja menja pogled na život. Stres, prema njegovim rečima, nije nešto što treba „pobediti“ po svaku cenu, već svetionik koji nas upozorava da smo se udaljili od prirodnog i duhovnog ritma koji nas čini celovitim bićima. On nije naš neprijatelj, već signal da treba da stanemo, oslušnemo, preispitamo sebe i svoj način života.
Otac Rafailo nas dalje usmerava na ono što je često zaboravljeno, a jedino delotvorno – povratak ritmu Crkve.
– Ako govorimo iz ove naše perspektive, jasno je da treba svoj ritam života usklađivati sa ritmom života Crkve. Jer u njemu je i naš ritam, prirodni ritam, koji smo, nažalost, narušili, često i izgubili. I onda je stres tu kao alarm koji govori: „Čekaj, stani, ne ide ovako.“ – zaključuje otac Rafailo.
printskrin youtube/dok anđeli spavaju
Otac Rafailo
U vremenu u kojem se sve meri brzinom, efikasnošću i spoljašnjim uspehom, Crkva nas podseća da mir ne dolazi spolja, već iznutra – iz zajednice sa Bogom, iz molitve, posta, svetih tajni i sabornosti. Samo tamo gde je duša nahranjena istinom, gde čovek stoji pred licem Božijim i pred samim sobom bez maski, može nestati i onaj tihi, ali razorni unutrašnji nemir koji nazivamo stresom.
Zato, umesto da tragamo za instant rešenjima, možda je vreme da se u tišini hrama zapitamo: koji ritam zapravo živimo – svoj, Božiji ili onaj koji nam je svet bez Boga nametnuo? U odgovoru na to pitanje, možda ćemo i mi čuti svoj alarm – i krenuti putem spasenja i istinskog mira.
Episkop novobrdski objašnjava kak oje greh napravio put koji mi treba da pređemo trudom, da bismo se vratili u zagrljaj našem nebeskom Ocu, a i našem bratu i sestri.
Savremeni način života, ubrzan tempo, ekonomska nesigurnost, kao i rastući individualizam doveli su do toga da se brak i porodica sve više doživljavaju kao teret, a ne kao duhovni i emocionalni oslonac.
Svetogorski oci prvi su stigli da pruže duhovnu i telesnu pomoć ozleđenom verniku, dok su vojnici i vatrogasci izveli spektakularnu akciju spasavanja u gotovo nemogućim uslovima.
U Sabornom hramu u Kragujevcu služen je pomen blaženopočivšem episkopu šumadijskom Savi, a dirljive besede mitropolita Jovana i oca Zorana Krstića otkrile su kakav je čovek zaista bio i šta je smatrao svojim najvećim odlikovanjem u životu.
Tokom razgovora o jednom duhovnom vikendu za devojke koje razmišljaju o duhovnom pozivu, časne sestre su pomenule pesmu koja govori o Božijem pozivu na redovnički život.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
Uvođenje obaveznog ličnog broja u Grčkoj izazvalo je burnu reakciju monaške zajednice sa Atosa, koja upozorava da bi digitalno povezivanje podataka svakog građanina moglo ugroziti versku slobodu i privatnost.
Dok su se vernici na Veliki petak molili pred plaštanicom u manastiru Tumane, dogodilo se čudo koje je svedočio i sam iguman Dimitrije. Po zastupništvu svetitelja Zosima i Jakova, Mića Grbić ostavio je štaku i prvi put posle tri meseca — stao na svoje noge.
Svetogorski oci prvi su stigli da pruže duhovnu i telesnu pomoć ozleđenom verniku, dok su vojnici i vatrogasci izveli spektakularnu akciju spasavanja u gotovo nemogućim uslovima.
Svetogorski oci prvi su stigli da pruže duhovnu i telesnu pomoć ozleđenom verniku, dok su vojnici i vatrogasci izveli spektakularnu akciju spasavanja u gotovo nemogućim uslovima.
Tokom razgovora o jednom duhovnom vikendu za devojke koje razmišljaju o duhovnom pozivu, časne sestre su pomenule pesmu koja govori o Božijem pozivu na redovnički život.
Današnji izgled datira iz 1926. godine. Za razliku od pravoslavnih crkava, ovde postoje klupe, ali svi vernici u nekom trenutku mise ustaju i mole se, ponavljajući važne reči, pod prelepim mozaikom Krista Kralja.