JANKOVA TAJNA U OLUJNOJ NOĆI: Pravoslavna pripovetka za decu
Priča o veri, ljubavi i čudu koje se desilo kada je nevreme ugasilo sva svetla, a u srcu jednog dečaka zablistala neugasiva svetlost.
Arhimandrit Srpske pravoslavne crkve Vasilije Kostić objašnjava zašto porodični ručak nije samo obrok, već temelj vaspitanja – i kako se u toj tihoj svakodnevici gradi ili ruši autoritet oca, toplina majke i snaga deteta.
Na decu smo najosetljiviji. Njima se najviše radujemo, za njih najviše strahujemo, zbog njih donosimo najteže odluke. U želji da im pružimo najbolje, činimo sve što je u našoj moći. Ipak, ponekad, u najboljoj nameri, nehotice činimo pogrešno. Prepuštamo im vođstvo pre vremena, osluškujemo njihove hirove, umesto da ih učimo granicama.
Danas se sve češće može čuti da su deca „sve više lenja“, da im ništa ne drži pažnju, da im duša vene pod teretom instant sadržaja, lajkova i ekrana. Zapažaju se i promene u ponašanju i izgledu – da dečaci sve manje liče na dečake, a devojčice na devojčice. No, umesto ozbiljnih analiza, čuju se samo uzdasi, a rešenja – gotovo nikad.
A jedno od rešenja tiho, očinski i s pastirskom ljubavlju nudi arhimandrit Vasilije Kostić, vraćajući nas na izvorno pravilo i drevni red – na porodičnu hijerarhiju koja ima svoj duhovni temelj, na značaj zajedničkog, porodičnog ručka.
– Danas je to često nemoguće zbog posla. Svako jede za sebe, otvori frižider, uzme šta ima – i ode. Ne slažu se sati, različita su vremena. Ali, kaže se: barem nedeljni ručak, praznični ručak – da bude zajednički, da se bude za istim stolom u isto vreme. I da svako ima svoje mesto za stolom. Otac da sedi tamo gde mu je mesto – na čelu stola. Majka da posluži, pa zatim da sedne. Majka poslužuje, deca pomažu. Pa onda najstarije dete, pa drugo po starini. Na kraju sedi onaj najmanji, najmlađi – kaže otac Vasilije, a potom objašnjava koliko je za vaspitavanje dece važno kakav primer gledaju dok odrastaju i ko se prvi poslužuje.
– Prvo se poslužuje otac. Mi smo to imali i pre psihologije – u našoj srpskoj pravoslavnoj tradiciji. Znalo se ko je otac. On se poslužuje prvi, jer je glava kuće. Kada se deli komad mesa, njemu se daje najbolji. Jer on je najkrupniji, troši najviše snage, jer najviše radi. I onda, onaj mali sedi tamo za stolom i sve to posmatra. On je mali, za njega je sve to još igra. Ali gleda poziciju oca, odnos majke prema ocu – i šta želi? Želi da bude otac. Želi da bude tata. Želi da bude muž – kazuje arhimandrit Vasilije i ističe da je to primer ispravnog vaspitanja.
– Dete se time uči odgovornosti. Ali sada, on je tamo na poslednjem mestu. I on treba da dođe kroz život do tog mesta. Želi, hoće, trudi se, ide ka tome. A šta danas imamo? Imamo to da dete sedi na glavnom mestu – ono najmlađe. Svi drugi, pa i otac, sede po strani. Otac na kraju stola, kao siroče, kao stranac. Dete se poslužuje prvo, sve najbolje ide njemu. A tati, ako ima, daju kosti. Ako nemaju, ostane i bez toga. Dete to gleda. A dete je nevino, čisto. I ono posmatra i kaže: „Pa ja neću da budem tata.“ Očeva figura je nezamenljiva, ali majka je ta koja tu figuru oplemenjuje, upotpunjuje.
Arhimandrit Vasilije dalje objašnjava da mnogi naši mladi parovi, roditelji, rade u inostranstvu. Otac radi tamo da bi mogao da izdržava decu. Ili je na putu, mora da vozi kamion, da ide na službeni put – udaljava se od kuće. A majka, koja ostaje kod kuće s decom, kaže: „Deci nedostaje otac.“
– Nedostatak oca rađa strah. Otac je taj koji decu štiti, koji ih brani samom svojom pojavom. To je njegova uloga. A onda majka kaže: „Znajte, vaš otac radi za vas. On vas voli. On vas čuva. On će doći.“ Vidite kako odmah nastaje drugačija perspektiva i razumevanje deteta. Umesto: „Ne želim da budem otac, ne želim da se otvaram, ne želim da se žrtvujem“ – dolazi ono pravo: odgovornost, ljubav, primer – kaže arhimandrit Vasilije i zaključuje:
– Bez žrtve – znate, žene to dobro znaju – nema lepote. Lepota traži žrtvu. Koliko tek brak traži.
Kada se poredak u porodici naruši, posledice ne pogađaju samo dom, već i društvo. Zato nije nipošto staromodno govoriti o mestu oca, majke i deteta – već je to zapravo najaktuelnija tema našeg vremena. Jer tamo gde je sve na svom mestu – tamo caruje mir. Tamo gde otac osenjuje, majka zagreva, a dete uči – rađa se blagodat. A to je temelj svake porodice, bila ona verujuća ili ne.
Priča o veri, ljubavi i čudu koje se desilo kada je nevreme ugasilo sva svetla, a u srcu jednog dečaka zablistala neugasiva svetlost. Brat i sestra, vođeni verom i tajanstvenim svetlom, kreću na neobičan put kroz šumu do zaboravljene crkve, gde će pronaći blagoslov koji im menja život i donosi mir. Da li zajednički stavovi i religioznost garantuju trajnu ljubav? Sveštenik i psiholog Petar Kolomejcev, bez osude, odgovara na bolno pitanje vernika čiji se brak raspao uprkos veri, podsećajući da ni svetost ne isključuje trud, niti ljubav – žrtvu. U ovom tekstu vam donosimo prvi deo muslimanskih imena za dečake, koji vam mogu doći zgodno ukoliko očekujete prinovu u porodici.
JANKOVA TAJNA U OLUJNOJ NOĆI: Pravoslavna pripovetka za decu
TAJNA ZVEZDE SA ISTOKA: Pravoslavna pripovetka za decu
„UPOZNALI SMO SE U CRKVI, A RAZVELI PRED SUDOM”: Svedočanstvo razvedenog čoveka koji traži savet od sveštenika Petra – pogađa u srce
NAJLEPŠA MUSLIMANSKA IMENA ZA DEČAKE: U prenesenom značenju označavaju sreću i bliskost s Bogom (PRVI DEO)
Eparhija niška poklonila je osmeh i sigurnost Predragu i Anđeli Antić i njihovim sinovima, koji su, uz blagoslov i slavsku ikonu, uselili u svoj novi dom, izgrađen snagom vere, ljubavi i zajedništva.
U svetu punom izazova, dva brata kroz avanture otkrivaju kako ljubav i dobrota mogu promeniti život i obasjati put svakog od nas.
Episkop je objasnio gde počinje najslabiji domet našeg delovanja na formiranje mlade dečije psihe.
Milica, Natalija i Marija i njihov pas kreću na neverovatno putovanje koje će im promeniti živote, otkrivajući da istinska svetlost dolazi iz ljubavi i vere.
Prsetenovanjem nekome dajete veru da ćete ga voleti do kraja života, kaže otac Milosav.
Tada može započeti i trajan proces preuobličavanja (transformacije) vere.
Gospod pošto im ovo izgovori, uznese se na nebo i sede Bogu sa desne strane.
Na Spasovdan prenosimo snažnu poruku iz knjige „Misli za svaki dan u godini“ velikog duhovnika 19. veka: Gospod je otvorio riznicu nebeskih darova, a svako od nas pozvan je da uzme ono što mu duša traži.
Episkop lipljanski, vikar patrijarha Porfirija, predvodio je liturgijsko slavlje Spasovdana u jednom od najvažnijih svetilišta Beograda, poručivši vernicima da je Vaznesenje Hristovo putokaz ka večnosti i Carstvu nebeskom.
Možda pecka dok je berete, ali kada je pravilno pripremljena, kopriva postaje prava vitaminska bomba – otkrijte recept za letnju salatu koja osvežava i jača ceo organizam.
Tada može započeti i trajan proces preuobličavanja (transformacije) vere.
Uz molitve hiljada vernika i prisustvo patrijarha Porfirija, prestoni grad je dočekao jedini sačuvani deo moštiju Svetog Save. Ruka prvog arhiepiskopa srpskog predvodiće ovogodišnju Spasovdansku litiju kroz srce glavnog grada.
Gospod pošto im ovo izgovori, uznese se na nebo i sede Bogu sa desne strane.
Uz molitve hiljada vernika i prisustvo patrijarha Porfirija, prestoni grad je dočekao jedini sačuvani deo moštiju Svetog Save. Ruka prvog arhiepiskopa srpskog predvodiće ovogodišnju Spasovdansku litiju kroz srce glavnog grada.
Poznati beogradski alas Renato Grbić biće na čelu Spasovdanske litije povodom slave prestonice, a poglavar Srpske pravoslavne crkve lično mu je dao blagoslov za ovu svetu dužnost.